Vijesti iz Lumbalisa

Obavijesti i akcije

Dekompresijska-terapija-kralježnice2-2.jpg
23/Sep/2017

Dekompresijska terapija kralježnice je izrazito uspješna ne operativna procedura za uklanjanje bolova i raznih drugih tegoba uzrokovanih problemima kralježnice. U tretmanu ovom procedurom koristi se sofisticirana oprema u kombinaciji s modernim stolovima za trakcijsku terapiju.
Za razliku od od klasične fizikalne terapije koja uglavnom djeluje samo na smanjenje  simptoma, DTK ima prednost u primjeni jer je usmjerena na otklanjanje uzroka nastanka problema (vrlo često je taj problem mehanički pritisak u strukturama kralježnice). Način rada je jedinstven. Upotreba specifične kombinacije pravilnog položaja tijela i promjenjivog intenziteta sile postiže se glavni učinak terapije: dekompresija (smanjivanje pritiska) , poboljšavanje krvnog optoka, izmjena tvari u ozlijeđenom području kralježnice. Sustavom dekompresijske terapije smanjuje se pritisak na intervertebralne diskove, korijene spinalnih živaca te se povećava mobilnost malih zglobova kralježnice. U trenutku kada više ne djeluju tablete, injekcije, niti klasična fizikalna terapija tada obično liječnici/kirurzi preporučuju operativni zahvat. Prije toga svakako se posavjetujte provesti DTK kako biste izbjegli operaciju s dugom postoperativnom rehabilitacijom.
Dekompresijska terapija koristi se kod:

  • -Trnca u ruci i nozi
  • -Glavobolje i vrtoglavice
  • -Tinitusa-mehanički uzrokovanog šuma u ušima
  • -Bolova u donjem dijelu leđa, prsnom ili vratu
  • -Degenerativne bolesti diska
  • -Fasetnih sindroma


Rehabilitacija.jpg
23/Sep/2017

 

Lumbalis centarRehabilitacija je kompleksni proces osposobljavanja ili ponovnog osposobljavanja invalida i njihova vraćanja u aktivni, djelatni život.
Danas u Hrvatskoj, osim invalida rada (invalidnost uzrokovana kroničnom bolešću) imamo i invalide domovinskog rata.
Rehabilitacija je oblik aktivne socijalne zaštite, u kojoj i sam invalid postaje važan aktivni čimbenik. Ranije se govorilo o medicinskoj, profesionalnoj i socijalnoj rehabilitaciji, danas je rehabilitacija složen jedinstven proces, s medicinskom, profesionalnom i socijalnom fazom.
Liječnik, medicinska sestra i fizioterapeut moraju u rehabilitaciji mnogo više ulaziti u socijalne, emocionalne, psihičke i profesionalne probleme jer nemaju pred sobom „bolest“ nego „bolesnika / invalida“ sa svim njegovim deficitima, ali i s preostalim pozitivnim sposobnostima. Zdravstveni i drugi djelatnici koji sudjeluju u rehabilitaciji trebaju imati poseban pristup prema invalidima domovinskog rata. To su u pravilu mladi ljudi, pretežito s gubitcima ekstremiteta, izraženim psihičkim, fizičkim i socijalnim problemima.
U suvremenoj rehabilitaciji postoje tri osnovna načela:
kompleksnost, kontinuiranost, timski rad.
Kompleksnost
je obuhvaćanje cjelovite ličnosti invalida s: medicinskog, edukativnog, socijalnog, profesionalnog i psihološkog gledišta.
 Kontinuiranost
zahtjeva provođenje svih faza procesa rehabilitacije pripremljenih i bez ikakva zastoja. Posebno je važno da ne bude prekida između medicinske faze, odgoja i obrazovanja, odnosno profesionalnog osposobljavanja i uklapanja u aktivnu djelatnost i životnu sredinu. Rehabilitacija daje invalidu osjećaj socijalne sigurnosti, društvene uloge i osobnog zadovoljstva.
 Timski rad
kao interdisciplinarna suradnja medicinskih, pedagoških, psiholoških i drugih radnika, posve se učvrstilo jer daje najbolje uvjete za postizanje maksimalnog rezultata.

 Rehabilitacija Luambalis centar U Hrvatskoj su razvijene medicinske ustanove za rehabilitaciju, ustanove za specijalnu edukaciju i profesionalno osposobljavanje invalidne djece i služba profesionalnog osposobljavanja odraslih invalida. Središnja osoba u timu medicinske faze rehabilitacije je fizijatar, a ostali članovi tima su specijalisti drugih specijalnosti, zatim fizioterapeuti, radni terapeuti, medicinske sestre, socijalni radnici, savjetodavci za izbor zvanja, klinički psiholozi, pedagozi, defektolozi, instruktori…
Najvažnija osoba u cijelom procesu je sam invalid, njegov psihički stav i suradnja, njegova motivacija. Motivacija je zbroj elemenata na osnovi kojih sam invalid vrednuje je li ono što mi s njim radimo odgovara njegovim potrebama, željama i cilju što ga je postavio. U obzir treba uzeti i reakciju okoline na invalida, a time i eventualnu promjenu ponašanja samog invalida, koja nekad može jače djelovati na invalidnost nego izgubljene funkcije. Svi ti utjecaji mogu djelovati kao pozitivna ili negativna povratna sprega i tako formirati konačni stav i motivaciju.
U prilagođavanju invalida na invalidnost, okolinu i njezine utjecaje treba nastojati da se od uspoređivanja onoga što on ne može učiniti prijeđe na vrednovanje onoga što može učiniti. Medicinska sestra je najduže uz bolesnika, poznaje njegove potrebe i probleme i može mu pomoći motivirajući ga za aktivno sudjelovanje u rehabilitaciji.
Rehabilitacija je postupak osposobljavanja bolesnika do postizanja maksimalnog potencijala za normalan fizički, psihički, socijalni i profesionalni život. Fizikalna se medicina bavi liječenjem ili osposobljavanjem segmenta ili dijela tijela a rehabilitacija je kreativan postupak kojim se osposobljava čovjek kao cjelina, biološka jedinka do najvećeg mogućeg osposobljenja. Ako se to zbog težine oštećenja ne može postići, onda treba smanjiti ovisnost o okolini što je više moguće.
Rehabilitacija je zadaća cijele zajednice. Zdravstveni radnici moraju svojom upornošću biti pokretači suvremenih metoda i moraju upozoravati na skretanje, nepravilnosti ili ograničenja u pravima, jer se samo tako može očekivati suradnja društveno-političkih zajednica u rješavanju problema i zapreka.
Za edukaciju, odgoj i obrazovanje invalidne djece u Hrvatskoj imamo razvijenu mrežu specijalnih škola za različite profile invalidnosti, ustanove za profesionalno osposobljavanje. U invalidne djece profesionalna orijentacija ima odlučujuću ulogu, jer se samo pri realnom izboru zvanja može očekivati pozitivan rezultat.
Zapošljavanje invalida završni je dio procesa rehabilitacije i ono opravdava uloženi trud i materijalna sredstva. Dolazak osposobljenog invalida na nepripremljeno radno mjesto, neprilagođeno invalidu, te financijski propisi često čine invalide nezadovoljnima i destimuliraju ih za rad. Invalid ima prednost u zapošljavanju na odgovarajućem radnom mjestu, a na radna mjesta sistematizirana za invalide primaju se samo invalidi.

 


rame-presjek.jpg
23/Sep/2017

rame, lumbalis centarRijetki su ljudi, osobito nakon tridesete godine, koji jednom u životu nisu osjetili bolova u ramenu. Brojni su razlozi koji mogu dovesti do takvog stanja, a klinička slika najčešće se manifestira na dva načina. U prvom slučaju bolovi u ramenima pojavljuju se naglo (akutno), uz ograničenje funkcije ramenog zgloba, koja je obično prolazno a takvo stanje nazivamo akutno bolno rame. Drugo vrlo često stanje počinje s manjim bolovima u rameno i postupno sve većim ograničenjem pokretljivosti ramena , tako da u završnoj fazi gotovo nisu mogući pokreti u ramenom zglobu. Takvo stanje nazivamo smrznutim remenom. Nekad se upotrebljavao naziv periartritis ramena, čime se zapravo htjela označiti razlika u odnosu na promjene koje se događaju s samom zglobu, jer se riječ pariartritis odnosi na promjene mekih struktura oko samog zgloba. Postoje brojni patološko-anatomski razlozi koji sudjeluju u nastanku obaju sindroma, stoga i izraz pariartritis nema više vrijednost kakva mu se nekad pridavala, pa se sve manje rabi u medicinskoj literaturi.
Akutno bolno rame. U uvodu treba spomenuti da je rameni zglob najgibljiviji zglob u tijelu, a zadaća mu je pripremiti šaku za izvođenje najrazličitijih svakodnevnih životnih aktivnosti, ali i mnogih složenih kretnji šake i ramena u različitim zanimanjima , sportovima i slično. Kako bi bilo moguće , rame je anatomski građeno tako da je relativno velika glava nadlaktične kosti u doticaju s puno manjom zglobnom ploštinom na lopatičnoj kosti. Stoga je rameni zglob prilično nestabilan, pa kad ne bi postojali brojni ligamenti i mišići koji ga okružuju i daju mu dinamičku stabilnost (stabilnost pri izvođenju pokreta), i pri bezazlenoj kretnji rame bi moglo iskočiti iz svog ležišta. To se katkad i događa, kod tzv. habitualne luksacije ramena.
Fizikalna terapijaDa se to ne bi dogodilo , uz već spomenute brojne ligamente i mišiće, glavu nadlaktične kosti okružuje mišićno-tetivna struktura ( tzv., rotatorna manžeta-sastoji se od četiri mišića), koja daje dodatnu stabilnost ramenu pri izvođenju kretnji.Upravo su promjene mišića koji čine rotatornu manžetu jedan od najčešćih razloga koji dovode do bolnih sindroma ramena.
Bolovi u ramenu izrazito su jaki, tako da bolesnik obično nije u stanju pomaknuti ruku bez dodatnih bolova. Zbog bolova  su svi pokreti obično znatno ograničeni  i limitirane su osnovne životne aktivnosti , poput odijevanja ili osobne higijene. Tipično je vrlo bolna  i ograničena kretnja odmicanja ruke od tijela u rasponu od 60 do 120 stupnjeva, kad se zapravo i događa već spomenuto uklještenje dijelova i tada govorimo o tzv bolnom luku. Iznad 120 stupnjeva bol se obično gubi ili je blaža (zbog prestanka navedenog pritiska).


Copyright © Lumbalis 2016. Sva prava pridržana.